srijeda, 25.04.2007.
Koliko sam ja u pravu, a koliko je on u pravu. Ili, slijedeći pravila jačega.
|
Imam prijatelja, baš prijatelja, ma zapravo svojevrsnog vodiča kroz (ne)logična kontempliranja. U biti on je jedina takva osoba u mom životu s tolikom šarolikom prošlošću. Bije nas ista sudba Blizanca. Znamo se iz prošlih života. To smo potvrdili davnih dana, iako je razlika između nas 13 godina.  Upoznali smo se prije par godina. Dok sam ja radila na T-com partijani na Velesajmu, mažnjavala lovu, krala sve one koji su paradirali s VIP ulaznicama, dodvoravala se svim finim facama koje su jele jagode sa šampanjcem, te na kraju večeri pobrala duplo od 300 kuna koje sam trebala službeno dobiti. Svakako jedan od najboljih partija na kojima sam radila. Hostesiranje me uvijek voljelo, dok mi više nije počelo ići opasno na nerve od svega što sam se naslušala, odnosno što sam morala raditi. Nikakve opscenosti, ali koja tlaka za telom, mladim telom. A ja sam zaista prosjek, samo eto ta visina me izvlači. Prosjek, no jagma za tim – daj da me vide, daj da me vide! koja je itekako izražena kod svih hostesa je nešto s čime se meni više nije dalo jebat. Fine novce sam pobrala na tome, ali šta je bilo, bilo je. Prijatelja sam si upoznala jer mi je on dao štelu. Preko drugog poznanika. A ja nisam ni skužila šta je upravo kročilo u moj život. Uz taj tadammm tadammm hod, kad je pružio dlan, dok je istetovirana ruka izletila kroz majicu, a na obrijanoj glavi bio urezan zajebantski osmjeh – koji sam ja prvi put vidjela,''Di si mala! Znači ti radiš za mene večeras.'' Ja sam se skoro usrala ko grlica kad sam ga vidjela, jer s njim nije bilo zajebavanja. Zabio me čekićem za pod jer je imao tu neku karizmu koja se rijetko doživi. Bio je dušica na prvu. Ne, lažem, nije bio. Trebao mi je prvo dokazat teritorij, čisto radi vlastite satisfakcije. No, istina, tu ''dušica'' stranu sam skužila par mjeseci kasnije. Kad smo se bolje upoznali, kad sam mu upoznala suprugu, kad sam vidjela u kojem se miljeu druži, kakav je stroj na poslu, kad mi je nevjerojatno puno pomogao dok sam ja kružila od jedne propasti na drugu propast, s dečkima naravno. Mislim, istina, njemu je odgovarala moja mladost, uvijek sam ja to znala, nije to bila neka knjiga otkrivenja, ali meni je odgovaralo što je on bio, barem je tako izgledao, divljak. Baš onako neki brutalac, bar na prvu. Takva je energija iz njega strujala, nisi ti njega mogao pokolebati. I to mi je izgledalo tako na prvu. Puno je stvari kod njega išlo na prvu, a da su se poslije pokazale potpuno suprotne. U početku sam ga upijala, otvorenih usta i dignutih obrva, dok mi nakon jednog određenog vremena nije rekao da sam ga prestala gledati s urezanom borom između očiju, koja je značila nepovjerenje. Bio je moj mentalni tutor, ma još uvijek je. Često se čujemo, ne vidimo se baš toliko. I bolje, mislim da bi nam se odnos razvodnio da smo slizani, a i nemoguće je to, jer uz njegov tempo života, uz moje obveze, nekad bi prošli mjeseci do slijedećeg susreta, zapravo vodimo potpuno različite živote. Ali bi uvijek od prve skužio šta mi je. U većini slučaja je imao providnosti da mi ne kaže šta će se dogoditi s nekim mojim stvarima. U mnogo toga je pogodio, kod ostalih stvari su se klupka jednostavno tako rasplela. Po njegovom scenariju.  Baš ga zato i volim, jer mi je strašno vjeran prijatelj, i jer je mene prihvatio baš onakvu kakva jesam, u srž, mada mi on uvijek digne ego s pričom da ja ne pripadam svojoj generaciji, i da je bar par godina mlađi (a slađi :) ... ali itekako smo shvatili da naš odnos nikad ne bi bio ovako kompaktan da se između nas nešto, ikad išta desilo. Ne bi to bilo u redu. Tako da se i nije. Jer ako sam se ikad i osjetila ugrožena pokraj njega, on je to uvijek izbrisao, mada nije nevinašce. Je, istina, golicao me, a mladi um je labilan pokraj velike zvjerke, no, jednom sam mu egzaktno rekla da je previdio situaciju s tim što je moju mladost precijenio, a mene podcijenio s tim ako misli da bi se mogla nositi sa svime što on nosi uza sebe. I tako je i ostalo. Na ničemu, i na puno toga. Stoga volim se s njim naći, jer znam da me svašta čeka. A i redovno mi sve poplaća jer ne da beštija da pokraj njega i kunu dam, jer me redovno nahrani, jer me valjda ispita o svemu i svačemu, i jer me uvijek iznenadi, kao što je i ovaj put, jer mi je za skorašnji rođendan dao kutiju punu školjaka koje je sam izronio, te skriven Magali u jednoj od njih. Crni biser. Naručen iz Polinezije. Da, uvijek je bio obziran. Baš pazio na takve neke detalje, mada nikad od njega nisam ništa tražila. Nikad nisam imala potrebe, niti sam ikad marila za te neke stvari s kojima je on u obilju okružen, valjda zato što sam kroz njega upoznala, kao što sam i rekla, taj jedan drugačiji svijet od moga. Uvijek kažem da mi je on sličan Seanu. Naknadno je koencidencija ispala još veća kad su shvatili da se poznaju. I kad sam ja shvatila kako se poznaju. Taj kvartovski žanr priče. Svojevrsne borbe s ulice. Alain Deloni zagrebačkih predgrađa. Da, znam, stvaram melodramu od ovoga, ali kad se tako pogodilo. Mada i jedan i drugi kažu da sva sreća da sam bila lišena tih stvari. Tih nekih busanja prsa od prsa, i konstantnog dokazivanja. Zato se valjda i osjećam sretnom što mi je jedan dečko, a drugi prijatelj. I jer je Sean stabila od Bika, punokrvan u tom smislu riječi, dok je Blizancu najlakše skužit drugog Blizanca, i to poimanje lebdenja, iako i ovaj s dvije noge itekako stoji na zemlji. Mada on ima svoje vizije o mom životu. Iskusne. Ne želi on vidjeti da se netko ''poput mene'' trga za stvari koje su sada nepohodne, jer smo razmaženi. Jer je vrijeme u kojem živimo razmaženo. Jer je on puno toga napravio u životu, i jer je ostao jebeno ispravan u glavi. To što on ima 37, a ja 13 manje, nema neke razlike kad se upustimo u razgovor, jer to nije kimanje glavom i aha aha s moje strane, niti su to litanije s njegove. Ali opet ovih dana sam shvatila jednu stvar. Nešto što ni jednom do sada nisam. Bio mi je zaista učitelj. Zaista mi je puno pomogao. Ali dođe period kad je odcjepljenje jednostavno potrebno. Ne, ono završno, ma ništa tako drastično. Ali, i on je mene gledao kako sazrijevam, čopio me u baš nekim kritičnim periodima mog života.  Oblikovao je neke moje misli, ma najviše mi je stavljao razuma u moje ideje, jer je i on skitnica, jer i on ima vulkan u sebi, jer i on ima izrazito razvijen emocionalan svijet, i jer mi je neke moje naive usmjerio na prave puteve. I to je ono što cijenim. Od njega nikad nisam osjetila da sam nešto krivo napravila, a ako sam ja to i samoj sebi napravila, uvijek je tu temu potapšao. ''Mogao bi ti reći sve te stvari koje će ti jednom biti jasne, ali moraš to sve sama skužit, jer nema poante da ti ja proričem nešto, što možda nikad nećeš sama shvatiti, ako ih sama ne uhvatiš za korjen.'' Sigurno mi je i u neka davna vremena bio guru. Mada ni jedan od nas ne brije na istočne religije. Ali prvi put do sada sam shvatila da ni je više nisam dijete koje je on onomad upoznao. Nije da me krase vrline mudrosti, zrelosti, vještina govora kojom on raspolaže, ali sam zaista shvatila jednu stvar (a ovaj je dio kao dio iz romana): da on ima svoj život na način na koji on sam živi, a živi dobro, živi debelo iznad nekog prosječnog hrvatskog čovjeka, i ne mislim pri tome na novce, mada mu i oni ne manjkaju. Svoj svijet je izgradio dobro, duboko i ispunjeno. No, moje vrijeme tek dolazi. I on je toga svjestan. Jer je uvijek vidio moje kvalitete, i jer znam šta on pokušava. Pokušava mi reći da je život zaista borba, i da budem spremna na njega, i da on shvaća moje konfuzije i nesigurnosti, i jer mi nikad nije rekao ''uspori'', ali mi on nikad, isto tako, neće moći proreći moju budućnost. Jer sam ja to često od njega tražila. I nisam pogriješila s time. Zaista ga volim slušati, jer nisam zaslijepljena našim odnosom, ali moje stvari su ipak moje. Moraju biti obavljene mojim postupcima. I naravno da on to razumije. I to sam ja sama shvatila, mada sam i prije shvaćala, ali od njega sam uvijek voljela čuti neka instant rješenja koja je on uvijek imao. No, iako to ne mijenja ništa između nas, osjećam veliku zahvalnost što mi je u životu, jer ima takvu karmu koju kod nikog drugog nisam vidjela, a opet, vida neke moje stvari tako lako i tako jednostavno da se ne mogu ne obratit njemu. Nakon ovog tjedna, za nekih par mjeseci. Dok će on tada vjerovatno biti negdje na jarbolu. Jahat valove, lovit lavove, i borit se na đungli asfalta. Kao i ja, na svojim pločnicima. No, sva sreća da su nam se ceste već iskrižale. Jer da nisu, već bi našle put.  |
Komentari On/Off
Buddha
