nedjelja, 11.03.2012.

Prljavo lice.



Osjećala je kako joj je lice prljavo. Stalno je rukama petljala po njemu, a prsti su joj mirišali po mješavini slatkiša koje je našla na noćnom stoliću i koži volana. Prolazila je po bradi gdje su joj izbijale nove crne dlačice, osjetila je kako joj nervozni prišt bubri ispod kože i prvi put taj dan je zaboravila zašto sjedi na krevetu. I bulji u te zavjese. Zagrizla je usnicu, jer joj se opet plakalo, sekunda joj je bila dovoljna da se isključi, ali i da se vrati nazad.

- Dobro znaš da nije baš sve tako kako sam ispričala.

Nije ju ni pogledao, ali nije ni računala na to. Nokti lijeve ruke su joj postali lomljivi od stalnog cuclanja i nervoze, mrzio je taj zvuk. Ujutro je mrzio njena dva zvuka, onaj kad bi od alergije unedogled šmrcala jer je bila prelijena da si donese maramice i kad je grizla nokte. Problem je nakratko bio riješen s tim što se on naučio da joj prije spavanja donese rolu papira da ga jutarnji rituali ne razbude i dočekaju na lijevu nogu, no, ona nikad nije naučila biti taktična.

- Ne misliš li da je vrijeme da prekineš s tim?, prestrašio ju je.
- Da, ali...
- Ma daj molim te, puna si izlika.

Izvukao je cigaretu i zapalio. Nije to napravio godinama. Gledala je svaki njegov pokret, sjedio je tako da ga je mogla vidjeti i iz ogledala u kupaonici i vidjela ga je u ogledalu ormara, ali samo njegov statičan profil. Uši su je boljele od bižuterije koju je danima nosila, ali nije se usudila masirati ih jer je znala da bi on to opazio jer joj je stalno govorio da je dovoljno bogata da si kupi stvari od kojih joj ušne resice neće krvariti, ali i da mu se više ne da slušati kako kuka. U ovom trenutku sve se zbrajalo.

- Vidi, rekla bi ti.
- Nemoj ti meni ništa vidi. Kurac bi. Ti si prokleto sebična. Naravno da bi mi rekla, samo sad me brine kad bi mi rekla. Zapravo, nije bitno kad bi mi rekla. Nisi mi rekla, nisi me pitala.
- Treba mi piće.
- Da, popi si malo, to će te srediti.

Cvilio je, ali to je i htjela. Ipak je on bio njen. Znala mu je svaku poru sprženog dlana s kojom ju je gladio prije tri dana. Znala ga je u atom, znala da je i sada želi. Puno toga je znala o njemu, ali isto tako nije i htjela sve što je on htio.

- Nisam smatrala da je tvoja odluka. Znao si moje mišljenje.
- Ana, nemoj pričati. Ne mogu te podnijeti.
- Nisi mi dugo rekao ime...
- Ti bi o svom imenu!, odjednom se izderao. Ti bi o svom imenu?
- Ne budi patetičan. Ima vremena, pa mlada sam.

Na to je stao, okrenuo se prvi put licem prema njoj.

Krenuo je s litanijom, ali ona je već vlažila usnice. Ipak će sve biti u redu. Ipak su to njih dvoje. Bilo joj je pomalo i romantično što je uzeo hotelsku sobu čekajući je da se vrati s poslovnog puta. Uvijek je voljela hotelsku poslugu i sterilnost rubova na krevetima.


| 15:33 | Aj ti reci! (3) | Za print mašinu. | #


srijeda, 09.09.2009.

One sweet love.


Oprostiti se od grada znači uklesati u sebe sve njegove bore koje je doživio s tobom. On koji je u svojim danima stajao uz tebe, i koji ti je dao i otvorio sebe i kojeg si na kraju upisao u sve svoje buduće priče. Grad u kojem su promjene bile slične sekundama. Prvo misliš da te ne želi jer ga ne znaš, izgleda ti moćno i veliko, a ti još uvijek držiš svoje zgrčene ruke na prsima jer ti je teško otvoriti prste. Grad ti se onda jedne večeri, uz kišu koja ti stalno mazi kosu, jer se tako umiljava, umili i umiri u tebi.

Pričaš mu niz vjetar nadajući se da te neće čuti koliko te strah, otireš noge uz njegove rubove i puštaš misli. No, svaki vjetar ti vrati njegovu podršku i izbor. Vaše prijateljstvo se ne dogodi preko noći. Ulažete jedno u drugo, svaki miris i svaki pokret koji je na početku izgledao trapav i nezgrapan, postane sigurniji i umirujući. Nije ga teško zavoljeti jer ti svakodnevno daje znakove prihvaćanja u obliku novih ljudi za koje jedva čekaš nazvati ih prijateljima, svojom malom obitelji.

Ulica s drvoredom japanskih trešanja, koja u proljeće izgleda kao da je posuta rozim snijegom, ti postane sinonim za ključeve koje nosiš u torbi.

Njegov miris i zvuk nosiš kroz san, otvoriš oči jednoga jutra i vidiš svoje ruke koje više nisu u grču. I nazoveš to onom riječi koju ne izgovaraš često, a koja sažime sve tvoje iznutra: ljubav, jer i jesi zaljubljen. I to ti on pruži nepovratno i zauvijek. Omota te svojom zelenom bojom rasta.

Ti sam postaneš jedan od njegovih obožavatelja i svako jutro mu uputiš privatnu molitvu zahvale. Jer te voli kao dragog prijatelja. Voli te jer si ga jednom nazvao domom, i jer će te bez obzira na povratak u svoju zemlju, uvijek smatrati svojim milim djetetom koje je u njemu dobilo krila.


| 21:12 | Aj ti reci! (6) | Za print mašinu. | #


ponedjeljak, 10.08.2009.

Nedjelja uz U2, zelena od zavisti zbog ponedjeljka.

U2 uživo je nešto na što svi trebaju otići. Svi koji si mogu priuštiti. Žalite svi koji još niste kupili karte, iako ima lijeka u dilerima koji stoje ispred stadiona, ja žalim što i danas ne mogu.


Ljudi, idite, idite na večerašnji koncert!

Sinoćnji koncert je ne samo ispunio sva očekivanja, već od mene napravio totalni kušlus. Em što sam sa sjeverne tribine zajedno s Anuk koja uopće nije bila ljubiteljica, ali sam joj dala kartu viška, gledala u čudu i euforiji tu gljiva tribinu, isto smo tako za vrijeme određenih pjesama ronile suze. Ona malo manje, ali ja definitivno uz ridanje koje sam mogla zakamulfirati u bijesno navijanje, oduševljenje, skandiranje, fenomenalan pogled iako sam bila sjever dolje – što se pokazalo kao jebena odluka kupnje.

Ja osobno nemam nikakve zamjerke – a na kraju krajeva zašto bih i imala? Visoka profesionalnost organizacije, nije bilo gužve, redari su bili nasmiješeni, piva je bila pitka, koncert nas je sve razdragao. Za vrijeme ta točno dva sata koncerta, mi smo na trenutak ušli u svijet U2a. Kao grupa koja, nema se šta reći, brine o svijetu. Iako to zvuči kao laprdanje, nije bilo osobe oko mene koja se nije naježila na neke Bonine riječi i što on zapravo čini samo s jednim video uratkom. Podiže osvještenost o stvarima koje se nas kakti ne tiću, ali bogme kad je pjevao One, ljubav se samo širila Maksimirom.

Jedini prvotni problem je bio u tome što mi se nitko nije javio na blog oglas o prodaji karte, no, još i bolje, jer sam je dala Anuk. Jedini istinski problem je bio taj što je karta bila za teren, a mi svi smo imali za sjever. No! Ispred stadiona je bilo toliko dilera i ljudi da i nije bilo problema naći osobu s kojom sam se samo zamjenila za karte.

Veliki prostor stadiona, tisuće ljudi, na sam sjever sam ušla negdje oko sedam, nas petero je našlo sjedalo, uživalo u Snow Patrol, pilo pivu i pušilo. Pogled je bio divan, ali onda kad su u 9.08 sati izašli U2 dečki je bilo ... u najmanju ruku nezaboravno.

Par puta me presjeklo da ja živim u Irskoj, jer u čemu je stvar. U Dublinu, nikad ma nikad nisam osjetila ovo. Da šećem gradom odakle je Bono, da sve od čega je nastao U2 da je poteklo iz Dublina. A sinoć me to sve zajedno pralo. Moja maturalna tema u gimnaziji je bila na engleskom, i tema je bila razvoj grupe. Studirala sam engleski imajući njih na umu, i na kraju završila u Dublinu.

Ali u čemu je stvar? Za njihov koncert ne trebaš biti obožavatelj. Strašno je koliko su oni kompaktni, kako udaraju svojim porukama, ne štancaju koncerte i njihova komunikacija s publikom je nešto na što smo svi podivljali (ta razliku od onih pi*ki od Peppersa) i koliko se zapravo emocija miješalo sinoć. Fenomenalno popunjen stadion, ruke su stalno bile gore, mada se teren uvijek ima nešto za potužit, jer kao nisi fan ako nisi dolje.

Dali su štih i svoje poštovanje cijeloj regiji i cijela grupa je strašno inspirativna. Baš su moćni uživo.

Izvrstan izvrstan koncert, i stvarno noć za sjećanje. Sve mi je teško jer ne idem i danas. Ali, ali dan je još dug...


| 14:30 | Aj ti reci! (8) | Za print mašinu. | #


četvrtak, 09.07.2009.

Ako vas zamolim lijepo, poslušajte me.

Ako još uvijek ne znate što bi ovog ljeta, preporučila bi vam tri stvari.

1. ''Vodoriga'', Andrew Davidson


Suvremeni neimenovani cinik, prekrasna izgleda, seksualno vrlo iskusan muškarac, ovisan o kokainu, vozeći se u svojem automobilu mračnom cestom doživi nesreću u kojoj zadobije nevjerojatno bolne i strašne opekotine po tijelu.

U agoniji od boli, u bolnici sklapa pakt sam sa sobom – čim mu dopuste izaći, počinit će samoubojstvo – jer sada nije ništa više doli čudovište – tjelesno, duhovno i duševno. No, pokraj njegova kreveta pojavit će se jedna od pacijentica na psihijatriji, Marianne Engel, prekrasna žena plavo-zelenih očiju i neukrotive kose, kiparica specijalizirana za izradu vodoriga, kamenih kipova koji, smješteni na zgradama, najčešće služe kao žlijeb – odvod za oborine, žena uvjerena da su u srednjovjekovnoj Njemačkoj njih dvoje bili ljubavnici.

Marianne će ispričati priče o nezaustavljivoj, ali podjednako i tragičnoj ljubavi, koje se protežu od viktorijanske Engleske do Italije u vrijeme kada je u njoj harala kuga, od feudalnog Japana do Islanda u vrijeme Vikinga, priče u koje će uvući i svog sugovornika koji će otkriti da se polako ali sigurno vraća u život, a u Marianne (ponovno?) zaljubljuje.

Knjiga s kojom sam se ja zadnjih tjedana budila i išla spavat, pokušavajući što sporije čitati samo da ne bi završila.

2. Federico Aubele i 3. Natalia Clavier


Dobrodošli u Argentinu, zemlju koja je 2002. bankrotirala i u koju je iste godine ušao MMF. Kužite foru? Iako je MMF bio u Argentini, ipak se glazbeno nisu predali. A ni ja bogme u potrazi za novih zvukovima.

Federico Aubele je predivan u svakom smislu. Nije on otkrio toplu vodu, ali ovaj zvuk me piknuo na pravo mjesto. Natalia Clavier je curka koja je s njim pjevala dok prošle godine nije izdala album ''Nectar''.



Znate koja je profesija najjača u Buenos Airesu? Psihologija. A zašto, zašto?


| 09:48 | Aj ti reci! (12) | Za print mašinu. | #


petak, 05.06.2009.

Pomozimo susjedima. Iaaaa, iaaaa!


Sean u ovoj zgradi živi skoro pa dvije godine, ja sam se došunjala u svibnju prošle godine. I kako obično previše lajem, ali ne grizem, volim znati svoje susjede. Pozdravljam sve na koga naletim na stubištu, čitam poštu i razmišljam kome pripada, mrštim se kad vidim kakva je sve odjeća na sušenju. Jebiga, u onoj baš najglupljoj soluciji kad mi ponestane šećera, volim znati da imam barem jednu osobu kroz 14 stanova kojoj mogu pokucati na vrata.

Mada se ljudi ovdje vole držati za sebe (što je logično, nismo svi isti), ali ja razbijam tu barijeru s tim što si stalno govorim da živim u kvartu gdje živim. Pun djece, životinja, obitelji, centar južnog Dublina. Obožavam svoj kvart, fakat kad se navikneš na ovakav standard života...

Jer prije par tjedana smo počeli razmišljati o tome gdje ćemo otići kad se odselimo, gazdarica je teža škrtica, ali mi smo super stanari. Jedino što nikako nije korektno je to što gazdarica nije htjela spustit cijenu stana jer ipak recesija je, halo! Eventualno da smo ju isprovocirali, ali onda, opa, ne da depozit nazad. Ne da ona, ne damo mi. Pa smo došli do rješenja. Mi se selimo. S velikim o neeeee! Ovaj dio grada nas je totalno i bijesno razmazio i postali smo strašne cjepidlake.

Prije par dana nam je agent za nekretnine pokucao na vrata, znao je da se selimo pa je pozvao zainteresirane klijente. Otvorila sam vrata, s knedlom u grlu, dok mladi bogati američki par, obadvoje na telefonu dok smo se upoznavali, nije ušao unutra. I napravio točno onu stvar kojoj sam se i nadala.

Raširili su oči u čuđenju. Ja sam to onako u tišini taštine pripisala svom smislu za uređenje interijera, ALI jok, nije to to. Stan u kojem živimo je mali. To sam već par puta rekla, mali majušni, ali je toliko praktično i super dizajniran, da je perfektan za dvije osobe. U 17 kvadrata, mi imamo 4 prostorije. I veliki ugradbeni ormar i brdo polica i mjesta. I okrenut je prema suncu, i u potkrovlju je, i većinu noći me uspava kiša koja bubnja o Velux prozore.

Amerikanci nisu bili zainteresirani, hahaha! Vidjela sam to u pola sekunde, iako sam nastavila glumit savršenu domačicu s ulaštenom kuhinjom, opsesivno-kompulzivno savršeno uređenom spavaćom sobom i odsjajem plave, narančaste i zelene boje, koje se u velikim količinama nalaze po svim stranama.

Agent ne voli gazdaricu. Gazdarica je ok osoba, ali je hardcore sorta, mjesečno ima oko 15 tisuća eura samo od rente, plus onih 50-60eura što joj ostavim mjesečno za glupi veš i mašine.

Kad su Ameri izašli van i nastavili cirkulirat po zgradi, agent je rekao da koji je problem s nama. Kako? Zašto ne ostanete ovdje? Aha. Pa cijena očigledno i ogromne jeftinije mogućnosti na tržištu, sad su faksevi gotovi i ljudi se masovno sele van Irske. (...) Par minuta kasnije, dogovor je pao. Potpisali smo novi ugovor. Minus 200 eura od trenutne rente.

To. To, to-to-to-toooo!

Danas sam na ulici srela babu broj 2. s drugog kata. Baba je diplomat iz meksičke ambasade s kojim stalno tračam susjede.

Kažem mu da mi nije jasna ta cura iz stana broj 2. Premala je zgrada, i stalno na nekoga naletiš, i već znaš kako tko reagira, i da će ovi iz toplijih zemalja uvijek nešto dobacit, priupitat, uvijek će biti konverzacije, da će Azija biti sjeni sjena, da će transvestit uvijek biti nepristran i drag i da će me Poljakinje uvijek odmjeriti i nakon dvije sekunde odmjeravanja pozdravit dok je moj ''hiya'' odslan, jer Slavenski narodi su takvi. Svi mi koji kažemo ''dobro, dobro'', za ok, ok smo podjednako poremećeni ako se kraj našeg dolaska zove Istočna, o pardon, Centralna Europa.

I sad da ta cura iz dvojke. Ono, ja vješam rublje, ispred face sam joj, ona me pogleda, ubije pogledom i ne čuje se ništa iz njenih usta. Ok. Ajd. Jedanput može. Naletim na nju par puta na stubištu. Sad je moja tehnika već skrušenija, jer sam pomalo nesigurna. Šta sam fakat tako odbojna? Zazipana joj usta. Sjedim ispred zgrade na suncu, pušim cigaretu, ona dolazi iz teretane. Vječito vucara knjige, pa mislim, možda si se mogla naučit i osnovama kulture s ljudima. Ona me pogleda, gle ništa. Rekla sam si mijenjam tehniku. Nema više ništa prema njoj.

I onda mi je meksička baba rekla da mu je pokucala prije par dana na vrata i da ta cura iz dvojke nije mogla otvorit usta. Odnosno kad je otvorila da ništa iz njih nije izlazilo. A budala kakva je, rekao joj je da napiše, što i je, na papiru koji je nosila. Trebala je adapter za ovdašnju elektroniku. I dok je ona to pisala, a on čitao, šapnuo joj je par puta u uho. ''Can you hear me ... can you hear me?''

A ona nije, jer cura iz dvojke je gluha.

Ups.


| 23:37 | Aj ti reci! (16) | Za print mašinu. | #


srijeda, 03.06.2009.

Kahva espanjol.

Sjedimo Sean i ja na kavi, do nas sjeda grupa Amerikanaca, kaki hlače.


''Sorry, can I have a Spanish coffee'', kaže jedan od njih s dugoostajalim ame'eri'ken naglaskom.
''I am sorry, we don't have that coffee, what is that?'', kaže njemu konobar.

Nas dvoje se već hvatamo za glavu.

''Ouuu, well, Irish coffee. I've been in Spain over the weekend. Single currency everywhere.'', kaže kaki Amer. ''Rome, Paris, London, all the same'', kaže kaki Amer.

Nas dvoje se već hvatamo za glavu i gušimo od smijeha.

Kad su otišli, zamolili smo konobara ''Spanish coffee''.

''Don' ask man, just don't ask'', kaže on uz smiješak i preokretanje očiju.

Sean je imao posebnu drkicu tjedna kad je upoznao Danu Delany. Kaže, sjela je do njega u jednom pubu. Malička, ali vrlo vrlo ugodna i opasno seksipilna. Izmjenili su par riječi o vremenu i generalno o Irskoj, pa se sav usplahirio poslije i pustio ju na miru jer joj je došao frajer. Jadan, sav se stiltao.

Valjda mu je to sve ''reflextions are, the way they used to be'' sjećanja. Drkice puberteta.


| 02:51 | Aj ti reci! (4) | Za print mašinu. | #


srijeda, 20.05.2009.

Definitivno ku-ku.



U protekla tri tjedna kupila sam ove knjige:

1. ''Home'', Marilynne Robinson
2. ''The Poisonwood Bible'', Barbara Kingsolver
3. ''Mister Pip'', Lloyd Jones
4. ''The White Tiger'', Aravind Adiga
5. ''The Time Traveler's Wife'', Audrey Niffenegger
6. ''Night train to Lisbon'', Pascal Mercier
7. ''The Wilderness'', Samantha Harvey
8. ''Burnt Shadows'', Kamila Shamsie
9. ''Life of Pi'', Yann Martel
10. ''The Curious Incident of the Dog in the Night-time'', Mark Haddon
11. ''The Book Thief'', Markus Zusak -------> hvala Midori!
12. ''The Lovely Bones'', Alice Sebold
13. ''Twilight'', Stephenie Meyer
14. ''New Moon'', Stephenie Meyer
15. ''Eclipse'', Stephenie Meyer
16. ''Breaking Dawn'', Stephenie Meyer ... neću posebno linkat, jer me malo sram što sam i ovo kupila. Jebiga. fino

I sad još namjeravam kupiti... i štošta još ali, ovo je prioritet.
1. ''Water for Elephants'', Sara Gruen
2. ''The Road'', Cormac McCarthy

Onaj dan kad sam otkrila Goodreads, stvari su krenule opako.

A šta da radim jebote? Kiša pada, ne da pada danima, već danima se oblak ne miče. Izađem van, kiša, uđem unutra kiša, konstantno sam obučena u najtopliju odjeću koju imam, inaće cvokćem, pa uđem u knjižaru. I gubim pamet, ali doslovno. Ne znam kako se ovdje ostvaruje profit na tim knjigama, ali sve dobijem na ponudama tri za dvije, dvije za jednu, jednu plus pola cijene druge. I tako ja tjedno obiđem, pa oko, da probrojim, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam knjižara u radijusu od kilometrar i pol, i onda kad vidim da se cijene promjene, ma za euro, ili pola, ja već vadim keš, i kupujem.

Ali, bez obzira, ne sjećam se kad sam toliko bila sretna. Dođem doma, pokisla, usrana, i legnem u krevet i krenem čitati. Ali ludim što me lupi onaj glupi glupi adrenalin kad vidim taj ''pile of books'' (super kad ti prvo engleski padne na pamet) i kad ne znam od čega ću krenuti kad završim s ovom.

Kako je to predivan, predivan osjećaj.

I svi vi koji namjeravate pogledati ''My Sisters Keeper'' film, gle, nemojte se zajebati pa prvo pogledati, već znam kolikoooooo lošu adaptaciju, a da poslije čujete kako je knjiga briljantna. Jodie Picoult autorica, i to je jedina knjiga koja joj valja, mada ćete kad jednom krenete s njom, i nastavit s njom.

Ali ova knjiga, je posebna, posebna, jako jako posebna.


| 00:58 | Aj ti reci! (15) | Za print mašinu. | #


ponedjeljak, 04.05.2009.

Nikad, zaista nikad nije kasno.

Za vrijeme gledanja ovog dokumentarnog filma, srce ti doslovno pukne od tuge par puta. Kad pukne, opet se neminovno sastavi.

Jedan od najimpresivnijih dokumentaraca koje sam ikad vidjela.


Young@Heart (ili Young at heart) se bazira na životu dvadesetak umirovljenika koji pjevaju u zboru. Ipak, zbor sam po sebi nije običan jer pjevaju rock, punk, pop, disco i ostale ''žestica'' pjesme. Prosjek godina je 81, a najstarija članica ima 92 godine. Dokumentarac prati grupu kroz 6 tjedana: njihove probe, privatne živote i zanimacije, prijateljstva, i kako doživljavaju život. Jedna stvar je s njima konstantna; pozitiva. Tolika količina pozitive, dobrote i upornosti da ti se srce doslovce slama tijekom gledanja.

Službeni trailer nije ni upola toliko uvjerljiv koliko je sam dokumentarac. Konkretno te zdrma na neopisive načine. Žestoko te rasplače, nasmije, umiri i okrijepi. Vrlo vrlo inspirativan, zabavan, topao i prekrasan dokumentarac.


| 18:24 | Aj ti reci! (4) | Za print mašinu. | #


nedjelja, 03.05.2009.

Maybe I should, should, should...

Maybe I will, will will. Ne da mi se twittat a i ne da mi se pisati. Bogme mi se ne nikako ne da, ama baš nikako pisati. A stalno mi se nešto objavljuje, ali to valjda samo onda kad nisam doma, i kad zaboravim mračnu stranu bloghaera. Koji ispaljuje bijesne munje iz dupeta namrgođenih. Poklonjenom ''škilji samo ti škilji'' konju se ne gleda u zube.


Nego twitt dana je: irski doručak u kojem nema pečenog graha, pečene rajčice, pečenih šampinjona, i koji se samo sastoji od bijele kobasice, krvavice, slanine i dvije obične kobasice, uz dodatak dva jajeta i 4 šnite tosta s 4 margarina, NIJE irski doručak, iako ga netko podvljuje kao takvim te naplati 8.40e. Isto je vrlo zanimljivo da mi se prije nešto tako kalorično poprilično gadilo. Sada postajem nervozna ako mi ne donesu pečeni grah, pečene rajčice i pečene šampinjone.


| 23:16 | Aj ti reci! (3) | Za print mašinu. | #


ponedjeljak, 27.04.2009.

Zeleno me hoće.


Vikend sam opet provela po tulumima, oporavljanjima i slaboj prehrani.

Petak je bila veganska. Frendica imala trideseti rođendan, ja sam pokupovala sve što raste u rasadnicima. Na tulumu sam prožvakala i probala apsolutno sve što se našlo u sve i jednoj zdjeli. Dobila sam pohvale za novu frizuru koju sam sama oblikovala kuhinjskim škarama. Ulažem minimalan trud u svoj fizički izgled. Doma sam došla oko 5 ujutro, što je vrlo dobro jer...

Subotom odjutra imam instrukcije, pa sam se oko tri na jedvate dovukla do puba gdje sam pojela juhu od poriluka i sira uz dvije šnite kruha s maslacom. Iza četiri poslijepodne sam već bila u krevetu. Čitala Sumrak (Twilight), teen knjigu. Oko pola 11 navečer sam shvatila da sam jako gladna. Pojela sam cheerios s bananom i pola litre jogurta od borovnice. Oko 11 sam shvatila da sam još uvijek jako gladna, pa sam poslala Seana do Kineza, koji je skoro otišao, no, raspametio se u hodu i rekao da sam lijena ko trut i da sama odem. Pa sam otišla. Jer je on cijeli tjedan radio večere, a ja sam radila deserte. Kupovne kekse, haha. Kupila sam fried rižu, i vegetarijanske porcije. Nisam mogla probaviti meso. Oko ponoći sam počela gledati ''Seven pounds'', raspala se od plača, i zaspala u suzama na Seanovim prsima, koji je imao silnu potrebu pričat što Economist misli o trenutnoj recesiji. Umiruju me njegove priče. Ne umiruje me ekonomija.

Nedjelju smo proveli ležerno, dan je bio šugav pa smo se ujutro samo odvukli na sendvič u lokalni bistro, ili šta je već, prošetali par krugova. Poslijepodne proveli gledajući filmove, ''The Departed'' i ''Burn after reading''. Nakon The Departed je uslijedio monolog što bi Toni Soprano mislio o tom filmu. Seanu je on izvor svih životnih savjeta, istina i mudrosti. Bez onog mafijaškog utjecaja. Odlučili smo imat pileći paprikaš za večeru. Ja sam nasjeckala povrće. Općenito, to je moj doprinos našoj prehrani. Koliko se god natjerala, ne volim biti u kuhinji.

Danas sam kupila sve namirnice: patliđane, tikvice, mahune, luk, mrkve, mladi krumpir, limun, i svakome po dva fileta lososa. I to je to, no vijest dana je ta, da je Sean ujutro rekao da odustaje od mog kuhanja, ali da bi bilo lijepo kad bi se barem pretvarala da volim nešto skuhat i da kad se vratimo doma da će naučit radit ajvar, pekmeze i kiseljenje povrća. Ako je išta, onda je prizemna i praktična osoba od riječi.

Idućih tjedan dana ćemo obadvoje biti jako zauzeti, jer je on poslovno van Dublina, a ja imam štošta svoga u gradu. Kad se vidimo u nedjelju, ja ću biti anoreksična od neprehrane i čipsa na kojem ću živjet.

Samo je preokrenuo očima i rekao da sam nemoguća. Nije mu bilo smiješno. Meni donekle je.


| 16:28 | Aj ti reci! (9) | Za print mašinu. | #


utorak, 21.04.2009.

Asia regreto.


Sean me nazvao oko dva i rekao da Louise sprema ručak. Ja sam mogla doći tek oko pet, jer sam imala instrukcije. Kad sam završila, kupila sam dvadeset piva, doritose, oteglila se u busu. Subotu sam provela jedući vegetarijanski zeleni curry s đumbirom, kokosovim mlijekom, čilijem, mahunama, mladim krumpirom, i fuking slanutkom uz dodatak riže i kruha s češnjakom. Uno, nas sedam, smo krenuli igrati oko šest poslijepodne. Njemačka protiv Argentine protiv Irske protiv Španjolske protiv Italije protiv Hrvatske. Zadnja partija je završila oko tri ujutro kad smo se skoro poubijali zbog rezultata. Prije nego što smo krenuli doma, Sean je ponovno podgrijao curry. Ja sam halapljivo pojela sve što je donio. U taksiju na putu doma sam vidjela zvijezde, jer su počele eksplozije od fuking slanutka. Eksplozije su se nastavile tijekom noći. Prozor je cijelu noć bio otvoren.

Probudila sam se s pulsirajućom boli u trbuhu, grlu i glavi. Bilo je oko deset ujutro, no, bila je nedjelja i bila je sunčana nedjelja. Drugi put kad sam se probudila bilo je dva poslijepodne. Sean je otišao u pub pogledat tekmu, meni je jedino grlo prestalo pulsirat. Dogovorili smo se da ćemo se oko četiri naći u gradu da kupimo klopu. Hladan tuš me donekle, no, baš i ne, doveo u red. Na putu za van, vidjela sam da mi je iz sunčanih naočala ispao šerafić. Poluslijepa s bubnjanjem bubnjeva u glavi sam došetala do grada. Prvo jelo dana mi je bio muffin, jogurt i jabuka. Indijska korma je bila za večeru. Oko pola šest smo došli doma, narezali piletinu, skuhali rižu, ubacili umak u tavu s mesom. Napravio je zelenu salatu, ja sam posula kormu narezanim bademima. Malo prije sedam sam opet zaspala. Oko pola devet sam rekla Seanu da je vrijeme za šetnju. Vratili smo se doma oko ponoći jer smo se malkice zapili u nekom pubu i poslije zalutali.

Zaključak: do danas mi je muka. Treba mi micamaca.


| 23:29 | Aj ti reci! (3) | Za print mašinu. | #


srijeda, 08.04.2009.

Nisu svi baloni u bojama.

Već jako dugo vremena volim australske filmove. Svaka kinematografija ima neke svoje posebnosti, ali mislim da je Australija postala vrlo jaka po pitanju filmova koji imaju snažnu poruku, koji se većinom bave društvom, ljudima koji žive unutar zajednice i kako se dan za danom odražava u međusobnim odnosima. Druga je stvar što takvi filmovi nikad nisu previše komercijalno naglašeni, a onda i malo ljudi čuje za njih – jer većinom imaju temu koja nije posuta šljokica i nerealnim završecima. Australci su mi vrlo dragi, jer imaju veliku i jaku gardu glumaca. Toni Collette mi je već godinama jedna od dražih glumica. Prije par dana sam ponovno gledala Muriel's Wedding, i pratim njen rad, i mislim da ona kao glumica rijetko izabire scenarije koji joj ne pomažu da se još više izgradi.


U zadnje vrijeme jako puno radim, razbacana sam na sve strane, imam predavanja, puno učim, volim učiti, ali isto tako večeri su mi dosta mirne ali i većinu vremena sam podosta iscrpljena, tako da kad dođem doma oko 11 navečer, narežem si voće, i upalim laptop. A volim kad me dočeka neki skinuti torrent.

THE BLACK BALOON je jedan od takvih filmova iz kojih čovjek može jako puno naučiti.

Elissa Down je redateljica, i napravila je recimo autobiografski film. Rođena je u obitelji s dva autistična brata i napravila je film koji je izbjegao jeftinu dramatizaciju autizma te je sažela prave svakodnevne osjećaje obitelji Mollison.

A obitelj Mollison je sama po sebi ekscentrična, iako se ne ni moglo reći da je disfunkcionalna. Mama i tata obitelji imaju vrlo blizak, prekrasan odnos sa svojim najstarijm sinom koji je rođen autističan, i naučili su se živjeti s Charlijevim ponašanjem, jer ga smatraju velikim djetetom.''We got Charlie because we are capable. We are strong enough to deal with him.'' Thomas, mlađi sin, isto voli svog brata, ali je u kritičnom razdoblju. Ima 16 godina, i svi oko njega smatraju njegovog starijeg brata nekom vrstom luđaka. A Charlie sam po sebi nije jednostavna osoba. Ima poprilično težak karakter, pubertet i hormoni ga šiju na sve strane, a on sam si ne zna pomoći, što vrlo često dovodi do poprilično neugodnih situacija za cijelo susjedstvo i njih same kao obitelj.

Film nikako nije povezan s Hoffmanovim ''Rainman'', jer nisu svi autisti briljantni u nekom području, isto tako se neki nauče brinuti sami za sebe, ali u ovom filmskom slučaju, Charlie će cijeli život ostati vezan za obitelj.

Sve šta film traži je razumijevanje drugih ljudi za ljude poput Charlieja. A napravljen je tako dobro, i nekako spontano, da je teško ne reći da je briljantan. Riječ koju često pišem kad pišem o filmovima, ali je istina. Toliko je životan i poučan, i dirljiv i težak.

Molim vas pogledajte.


| 18:09 | Aj ti reci! (8) | Za print mašinu. | #


četvrtak, 02.04.2009.

Il y a longtemps que je t'aime.


I've Loved You So Long je predivan, realan, čudesan, čudesan francuski film. Izoštreni dijalozi, film ima izvrsnu teksturu života koji zna biti svašta po malo, i svašta po puno.

Moja velika, velika preporuka.



| 13:46 | Aj ti reci! (7) | Za print mašinu. | #


utorak, 31.03.2009.

Rijetko, toliko rijetko se naleti na ovako nešto.

Danas vam predstavljam film za koji mnogi mnogi nisu čuli. A ovaj film je toliko predivan na toliko puno načina.

Zove se THE FALL. Poprilično bezvezan naslov, i ne bi se ni osvrnula da na IMdB nisam ugledala zanimljiv poster. Malo Dalijevski. Nisam znala što očekivati.


Film koji bi vrlo jednostavno prošao kao fotografija u pokretu. S jednom razlikom. Ovo je film fantazije i nadrealizma. Sniman je u Indiji, Indijskom oceanu, Baliju, Argentini, Fiđiju, Kambođi, Južnoj Africi, Kini, Češkoj, Engleskoj, Egiptu, Turskoj, Nepalu, Kaliforniji, Maldivima, Francuskoj, Rumunjskoj, Boliviji, Namibiji i Italiji. Mislite da je to pretjerivanje? Niste još film vidjeli.

Radnja se događa 1915. u bolnici u Los Angelesu, gdje se nalazi mala Rumunjka Alexandria, koja je slomila ključnu kost dok je brala naranče. U bolnici susreće Roy Walkera, glumca, s kojim se brzo sprijatelji. On joj počinje pričati priču o šestorici junaka...

Prekrasna kolorativna bajka o fantastičnom, mitskom i magičnom susretu dva svijeta. O onom bolno realnom i onom koji se vidi kad se zatvore oči.

Boje i kostimi i gluma, sve zajedno je mala perfekcija. Vizualno je unikatan, a soundtrack je jednim dijelom, pazi ovo: Beethovenova 7 simfonija. Ma mislim, toliko mi se sviđa da ga ne mogu dovoljno nahvaliti. Ima određene elemente Panova labirinta, ali nije toliko groteskan, nije toliko težak, nije toliko mračan. Dragulj.


| 15:58 | Aj ti reci! (6) | Za print mašinu. | #


subota, 28.03.2009.

Znala sam da sam ju vidjela.

Šetam danas po centru Dublina, imala sam neke stvari za obavit, i vraćam se brzinski doma jer je Sean radio losos, a taj mrzi kad ručak čeka na vatri. I prolazim pokraj tog jednog hotela, i zapne mi za oko ženskica plavog oka koja me podsjetila na Junebug. Ali, sve đinđer Irkinje su vrlo slične jedna drugoj, pa si mislim, pa nije Amy. Možda je? I je. Amy Adams snima film u Dublinu. I ona je moja prva celebrity. Me happy. :)


| 15:25 | Aj ti reci! (12) | Za print mašinu. | #


utorak, 24.03.2009.

Ri-Ra. Odmora.


''Ako je san predah, puki odmor uma, zašto se budimo naglo i osjećamo kao da su nam ukrali blago?''

To je rekao veliki Borges.


| 16:41 | Aj ti reci! (5) | Za print mašinu. | #


nedjelja, 15.03.2009.

Oblak, jedan, dva, tri...


Zadnjih šest sati Sean i ja mrcvarimo stan od urnebesnog čišćenja. Jedna od stvari koju obožavam kod njega je ta što je on još veća picajzla od mene kad se uhvatimo Cifa. Ako ja imam opsesivni napad čišćenja, onda ga on sigurno ima u kombinaciji s kompulzivnim.

''Stomak vuče u tuđinu
oko gleda u daljinu
i samoća kad me mlavi
rijeka suza dušu plavi
kad se čovjek opet rodi
šta bi od sebe da stvori
umornom je srcu predah
ono što se zove sevdah...''


Mama, ne shvaćaj ovo preozbiljno, i nemoj sve moje riječi primiti k srcu. Znaš najdraža moja, da je dom, ipak dom... a iskustvo je iskustvo. Geni su geni, tatini.

Vix, Omo i Ifka trenutno piju i tulumare po Londonu. Sutra ih ja primam u naš mali dublinski stan. Toliko sam sretna da papir ipak ne može primiti sve emocije.

Kupila sam gluposti za Sv.Patrika. Kape, nakit, balone... Kupila sam tulipane, kupila sam brazilske oraščiće, napunila frižider pivom i ciderom, natrpala kuteve svijećama, nahranila kućnog pauka, ispunila sam stan pozitivnom energijom. Glazbom me hrane ''Letu štuke''. Njihove, ''Mjesto za dvoje'' i ''Grad bez boje'' su na repete, repete, repete...

Sestra je u avionu proslavila 28. rođendan. Danas iza 18.00h ću ih dočekati na aerodromu, a njoj ću kupiti čokoladni muffin, stavit u njega svijeću i kad izađu, vjerojatno zaplakat k'o sretna godina. Obučena kao Patrika. Mislim da ćemo se smijati kao luđaci. A to je baš ono što želim.


| 02:21 | Aj ti reci! (10) | Za print mašinu. | #


utorak, 10.03.2009.

Za perfektan mali dan!




Ako ga ne ugledaš iza ove aaadddrrreeessseee, onda utipkaj: Herman Dune 'I Wish That I Could See You Soon'. Divno, divnije, predivno!




| 16:18 | Aj ti reci! (5) | Za print mašinu. | #


petak, 06.03.2009.

Ne znam kako je doma.


Ali ja sam opet u potpunosti ovisna o 5. sezoni. Denny se vratio.


| 14:30 | Aj ti reci! (15) | Za print mašinu. | #


petak, 27.02.2009.

Presretna sam, presretna sam, presretna sam.


Dolazi mi sestra, dolazi mi Omo, dolazi mi Ifka. Napunit ću frižider Carlsbergom, Budweiserom i Kopparbergom. Malim francuskim pivama i humusom. Sušijem i sašimijem, narezanim mandarinama, i instant pizzama. I onda ćemo izaći van, i tulumarit ćemo danima, jer prvo idu u London kod frendice, pa će biti premoreni i pijani, a ja ću ih pokupit na aerodromu, stavit u bus da dožive Dublin na prvu, pa ćemo u stan, pa onda van. Pješice do centra, pa u prvi pub, pa se grlit, plakat, jer ja sigurno budem, jer će mi štitnjača vrisnut od hiperaktivnosti, pa će se onda oni čuditi Ircima, i atmosferi, i kako svi kažu taj ''sorry'' i kako je ovo super meltingpot grad, i onda se budemo zagrljeni vratili u stan.

I slijedećih dana u obilazak Dublina, u sve prčve i prčvarije, u sva mjesta znamenita, upoznavat se s mojim prijateljima ovdje, od restorana do restorana. Pa do Belfasta, pa do okolnih mjesta, pa u šopingiranje, pa se smijat cijenama na određenim mjestima. Pa i u Tesco i u MS da vide kako hrana ovdje izgleda. Posjetit Oscar Wildea. Posjetit Colin Farrell trgovinu (to nećemo jer će me ismijati, a ja kod njegovog tate idem samo da bi vidjela sličnosti između sina i oca). Pa opet u pubove, i trgovine. U planine i doline smaragdno irske.

A onda mjesec dana iza toga mi dolaze LanaLuna i Gogi. I ostat će tjedan dana, i opet od puba do puba, od kluba do kluba.

Presretna sam.


| 22:25 | Aj ti reci! (21) | Za print mašinu. | #


ponedjeljak, 23.02.2009.

Twaat i nedjeljna piva.


Izađemo sinoć Sean i ja u centar, selo moje malo Dublin, i naručimo Hoegaarden. Sjeli smo van jer sam ja htjela zapalit. Bilo je hladno, grad je bio recesivno prazan, ali je ovaj klub nedjeljom navečer krcat. Melin u Dublinu. Tako ga ja zovem. Boemična, hardcore, zajebana, mršava, pomalo paranoidna, freelancer scena, sastavljena većinom od umjetnika, daleko od Dublin based iritantne, identične i predvidljive posh pozornice.

I dok je svaka druga treba imala replike Louboutin štikli, a ruke do ramena u tetovažama, frajeri su nosili baggy Patagonia hlače i majice s nazivima ''Still not ready'', prikazujući spermije kako se gube po labirintima.

Došao nam je frend, donio mi čokoladicu Životinjsko carstvo, a ja ju nisam odmah primjetila jer ju je stavio kod pepeljare dok sam otpuhivala dim u drugom smjeru gdje se neka cura prešetavala u predobroj minici na bez minusa hladnoći. Čula sam Seana kako se prisjeća tapkanja, pa sam pitala frenda – jel imaš Facebook aplikaciju, jel o tome pričaju. Pogledao me čudno, ja sam stala, ''nemam, ali sam ti donio pravu čokoladicu.'' Previše vremena sam na Facebooku, prije Facebooka su bile originalne stvari, ne aplikacije.

Iza nas se neki Irac derao na telefon: ''You fucking twaat, are you in Ballymoon, come here jaysus!'' I onda je došao Škot. Koji nas je odmah pitao odakle smo. Hrvatska. ''Aiii, kako si? I love Croatia, great beer. Not like shite in Ireland. Scotland I can't count, my country. England, those fuckers. Hate the bastards.''

Na to se okrenula skupina Engleza. On se pretvorio u makovo zrno.

''Cover me, cover me, they are blood thirsty. But I’m in Ireland, fuckers can’t do me anything. So, Croatia you say, yes, I love Croatia. Great language.''

''Well, yours is great as well, you being Scottish, having English as a mother tongue.''

Pogleda me Škot ozbiljno i prasne u smijeh, ''Oh you fucking cunt, good joke, good joke. Raw humour.'' ''You know what I like about your culture?'', kaže on nama. ''Bouncers outiside clubs will actually kick your arse if you do some shite. Here, bouncers will appologise to you, and give you a sandwich. You people have attitude.''

''Ali šta nije super kad ti ljudi stalno kažu oprosti, i kad donekle znaš šta možeš očekivati. Mirno je, i svi su pristojni'', dodala sam.

Pogledao me zaprepašteno, ''Jaysus, you've been here too long, haven't ya. Being all politically correct. You have to move to Scotland.''

I u tome je velika razlika između Škota i Iraca. Škoti su buntovnici. Irci su više pomirljiv narod. Hrvati se nađu u sredini. Irska je definitivno smirila moj mentalitet. Brazilke me još jedine zovu ''boiling blood'', no, to je samo zato što s Brazilcima nemoš nego kuhati. A Južna Amerika je jug.


| 12:48 | Aj ti reci! (7) | Za print mašinu. | #


ponedjeljak, 16.02.2009.

Martin Schoeller.

Female bodybuilding is the female component of competitive bodybuilding. It began in the late 1970s when women began to take part in bodybuilding competitions.













| 17:42 | Aj ti reci! (34) | Za print mašinu. | #


nedjelja, 08.02.2009.

Izlaskom u čelo.


Biserna trakica joj je bila oko glave, dva reda tankih, i jedan red debelih biserja. Pokušavala je gledati van iako sam vidjela da ju smeta isti vonj: čips od luka i sira koji je neka klinka do nje neumorno žvakala otvorenih usta. Nije imala plombe na gornjim zubima. Uzdahnula sam, promet je bio gust, sjedila sam u suprotnom smjeru u prekrcatom busu i razmišljala jesam li ikad dok sam bila mlađa, luđa, valjda i nesvjesnija, stavljala noge na siceve.

Mislim da nisam, ali nisam sigurna. Nekad bi vraćajući se iz Brazila zapalila cigaretu u samom tramvaju, ali to samo ako sam imala jednu stanicu pred izlazak, i da bi drugim ljudima dokazala da mi ništa ne mogu. Mogli su, samo su si mislili da sam još jedna neodgojena klinka.

Odlučila sam da od ovog tjedna carpe diem živim. Živim u jednoj od najkvalitetnijih prijestolnica Europe.


| 03:12 | Aj ti reci! (10) | Za print mašinu. | #


utorak, 03.02.2009.

Večera za jednog.

Danas sam prvi put vidjela čovjeka s opsesivno kompulzivnim poremećajem.


Do sada sam uvijek za samu sebe govorila da imam par njih povezanih sa čišćenjem, do sada sam i za par ljudi bila sigurna da ih ima, ali je to više bilo povezano s brojevima. Nekad i ja brojim kockice na pločniku, nekad se zgrozim, ali to je samo onda kad imam višak vremena sa samom sobom, ako stanem na crte koje rade grane drveća.

Bio je u istom restoranu kao i ja, par stolova dalje od mene. Sjedio je sa suprugom koja je govorila tečni engleski, s kćeri koja je bila gluha, i sa samim sobom, razbarušene sijede kose, niskog rasta i imao je nešto što se neporecivo vezalo s umjetništvom. Pjesnik, slikar, pisac erotske književnosti, vidjelo se da je umjetnik. Pogledao me nekako drago ispod oka i rekao ''bonjour''. Bonjour sam ja rekla i njemu, ali više sramežljivo nego svjesna svog francuskog.

Zatim je složio kažiprst i palac onako kao kad pokušavaš našpranjit košticu lubenice, i četiri puta je noktom lupio po prednjim zubima, dotaknuo sve čaše na stolu, okrenuo glavu dva puta na desno, dva puta na lijevo (jesam li to zamijenila za tourettov?), dok me njegova kćerka pogledala preko ramena, isto sramežljivo kao i ja nju, dok me supruga pogledala sa shvaćanjem isto one stvari koja je njoj već potpuno prirodna.

Ustali smo se u isto vrijeme. Cijela francuska obitelj me pogledala, a za drugim stolom je pijana engleska obitelj, članova četiri ispijala petu bocu vina.

Prije nego što je izašao, dotaknuo je sve čaše na ostala tri prazna stola. Nasmiješio mi se dok je izlazio, dok sam ja stavljala šal oko vrata.


| 00:49 | Aj ti reci! (33) | Za print mašinu. | #


subota, 31.01.2009.

Google, i kako to zaista izgleda.

Sve je na engleskom, nije mi se dalo prevoditi.


Google - an alternative way to hire

Google is always hiring. The process is a long one - often up to two months. But it's not simply another case of a skills shortage that stops Google finding employees. Google maintains a hiring bar: they demand only the best.

The process is also famously difficult. Candidates have to send CV and cover letter, do a 30-40minutes telephone interview, which includes a telephone maths and English test. It has been known for candidates to be asked for 3,000 word essay. It they pass those, they are called for an interview. Not just one interview though - on average, candidates do five or six interviews, each time with a different interviewer. Interviews do not consist of typical interview questions, but more often brainteasers such as:

1. How many golf balls can fit in a school bus?

2. You are shrunk to the height of a nickel and your mass is proportionally reduced so as to maintain your original density. You are then thrown into an empty glass blender. The blades will start moving in 60 seconds. What do you do?

3. How much should you charge to wash all the windows in Seattle?

4. How would you find out if a machine's stack grows up or down in memory?

5. Explain a database in three sentences to your eight-year-old nephew.

6. How many times a day does a clock's hands overlap?

7. You have to get from point A to point B. You don't know if you can get there. What would you do?

8. Imagine you have a closet full of shirts. It's very hard to find a shirt. So what can you do to organize your shirts for easy retrieval?

9. Every man in a village of 100 married couples has cheated on his wife. Every wife in the village instantly knows when a man other than her husband has cheated, but does not know when her own husband has. The village has a law that does not allow for adultery. Any wife who can prove that her husband is unfaithful must kill him that very day. The women of the village would never disobey this law. One day, the queen of the village visits and announces that at least one husband has been unfaithful. What happens?

10. In a country in which people only want boys, every family continues to have children until they have a boy. if they have a girl, they have another child. if they have a boy, they stop. what is the proportion of boys to girls in the country?

11. If the probability of observing a car in 30 minutes on a highway is 0.95, what is the probability of observing a car in 10 minutes (assuming constant default probability)?

12. If you look at a clock and the time is 3:15, what is the angle between the hour and the minute hands? (The answer to this is not zero!)

13. Four people need to cross a rickety rope bridge to get back to their camp at night. Unfortunately, they only have one flashlight and it only has enough light left for seventeen minutes. The bridge is too dangerous to cross without a flashlight, and it's only strong enough to support two people at any given time. Each of the campers walks at a different speed. One can cross the bridge in 1 minute, another in 2 minutes, the third in 5 minutes, and the slow poke takes 10 minutes to cross. How do the campers make it across in 17 minutes?

14. You are at a party with a friend and 10 people are present including you and the friend. your friend makes you a wager that for every person you find that has the same birthday as you, you get $1; for every person he finds that does not have the same birthday as you, he gets $2. would you accept the wager?

15. How many piano tuners are there in the entire world?

16. You have eight balls all of the same size. 7 of them weigh the same, and one of them weighs slightly more. How can you find the ball that is heavier by using a balance and only two weightings?

17. You have five pirates, ranked from 5 to 1 in descending order. The top pirate has the right to propose how 100 gold coins should be divided among them. But the others get to vote on his plan, and if fewer than half agree with him, he gets killed. How should he allocate the gold in order to maximize his share but live to enjoy it? (Hint: One pirate ends up with 98 percent of the gold.)

''We don't look for people with particular skills: we look for people who have excelled. And by its very nature, there is a shortage of people like that'', notes Figes, one of the Google's Human Resource Managers. All Google asks of potential employees is that they are 'smart'.

Last year, Google asked every employee who had been working at the company for at least 5 months to fill put a 300-question survey. Some questions were factual: what computer programming languages are you familiar with? Some looked for behaviour: Is your workplace messy or neat? And some looked at personality: Are you an extrovert or an introvert? And some fell into a traditional category in the human resources world: What do you read?

Then they looked at their star employees and which personality traits they had. Based on the results, Google had developed a questionnaire which every candidate must complete when applying for a job. The answers are fed into a series of formulas created by Google's mathematicians that calculate a score - from zero to 100 - meant to predict how well a person will fit into the Google's chaotic and competitive culture.


140 pitanja iz upitnika:

1. How would you describe yourself? Tell me about yourself.
2. Why did you leave your last job?
3. What are your long range and short range goals and objectives?
4. What specific goals other than those related to your occupation, have you established for yourself for the next ten years?
5. What do you see yourself doing five years from now? Ten years from now?

6. What do you really want to do in life?
7. What are your long range career objectives?
8. How do you plan to achieve your career goals?
9. What are the most important rewards you expect in your career?
10. What do you expect to be earning in five years?

11. Why did you choose this career?
12. Can you explain this gap in your employment history?
13. How well do you work with people? Do you prefer working alone or in teams?
14. How would you evaluate your ability to deal with conflict?
15. Have you ever had difficulty with a supervisor? How did you resolve the conflict?

16. What's more important to you - the work itself or you?
17. What do you consider to be your greatest strengths and weaknesses?
18. How would a good friend describe you?
19. Describe the best job you've ever had.
20. Describe the best supervisor you've ever had.

21. What would your last boss say about your work performance?
22. What motivates you to go the extra mile on a project or job?
23. Why should I hire you?
24. What makes you qualified for this position?
25. What qualifications do you have that make you successful in this career?

26. How do you determine or evaluate success?
27. What do you think it takes to be successful in a company like ours?
28. In what ways do you think you can make a contribution to our company?
29. Do you have any hobbies? What do you do in your spare time?
30. Have you ever been fired or forced to resign?

31. What qualities should a successful manager possess?
32. Do you consider yourself a leader?
33. What are the attributes of a good leader?
34. Describe the workload in your current (or most recent) job.
35. Which is more important: creativity or efficiency? Why?

36. What's the most recent book you've read?
37. Describe the relationship that should exist between the supervisor and those reporting to him or her?
38. What two or three accomplishments have given you the most satisfaction?
39. Describe the most rewarding experience of your career thus far.
40. If you were hiring a job-seeker for this position, what qualities would you look for?

41. Do you have plans for continued study? An advanced degree?
42. In what kind of work environment are you most comfortable?
43. How do you work under pressure?
44. Are you good at delegating tasks?
45. What's one of the hardest decisions you've ever had to make?

46. How well do you adapt to new situations?
47. Why did you decide to seek a position in this company?
48. What can you tell us about our company?
49. What interests you about our products?
50. What do you know about our competitors?

51. What two or three things are most important to you in your job?
52. Are you seeking employment in a company of a certain size? Why?
53. What are your expectations regarding promotions and salary increases?
54. What criteria are you using to evaluate the company for which you hope to work?
55. Do you have a geographic preference? Why?

56. Are you willing to relocate?
57. Are you willing to travel for the job?
58. Why do you think you might like to live in the community in which our company is located?
59. What major problem have you encountered and how did you deal with it?
60. What have you learned from your mistakes?

61. What have you accomplished that shows your initiative and willingness to work?
62. Describe a situation in which you were able to use persuasion to successfully convince someone to see things your way.
63. Describe a time when you were faced with a stressful situation
that demonstrated your coping skills.
64. Give me a specific example of a time when you used good judgment and logic in solving a problem.
65. Give me an example of a time when you set a goal and were able to meet or achieve it.

66. Tell me about a time when you had to use your presentation skills to influence someone's opinion.
67. Give me a specific example of a time when you had to conform to a policy with which you did not agree.
68. Please discuss an important written document you were required to complete.
69. Tell me about a time when you had to go above and beyond the call of duty in order to get a job done.
70. Tell me about a time when you had too many things to do and you were required to prioritize your tasks.

71. Give me an example of a time when you had to make a split second decision.
72. What is your typical way of dealing with conflict? Give me an example.
73. Tell me about a time you were able to successfully deal with another person even when that individual may not have personally liked you (or vice versa).
74. Tell me about a difficult decision you've made in the last year.
75. Give me an example of a time when something you tried to accomplish and failed.

76. Give me an example of when you showed initiative and took the lead.
77. Tell me about a recent situation in which you had to deal with a very upset customer or co-worker.
78. Give me an example of a time when you motivated others.
79. Tell me about a time when you delegated a project effectively.
80. Give me an example of a time when you used your fact-finding skills to solve a problem.

81. Tell me about a time when you missed an obvious solution to a problem.
82. Describe a time when you anticipated potential problems and developed preventive measures.
83. Tell me about a time when you were forced to make an unpopular decision.
84. Please tell me about a time you had to fire a friend.
85. Describe a time when you set your sights too high (or too low).

86. What can you do for us that someone else can't?
87. What do you look for in a job?
88. What skills and qualifications are essential for success in the position of ______?
89. How long would it take for you to make a meaningful contribution?
90. How does this assignment fit into your overall career plan?

91. Describe your management style.
92. What do you believe is the most difficult part of being a supervisor of people?
93. Why are you looking for a new career?
94. How would your colleagues describe you?
95. How would your boss describe you?

96. What do you think of your present or past boss?
97. What were the five most significant accomplishments in your last assignment?
98. What were the five most significant accomplishments in your career so far?
99. Can you work well under deadlines or pressure?
100. How much do you expect if we offer you this position?

101. Why do you want to work for us?
102. What other positions are you considering?
103. Have you kept up in your field with additional training?
104. How did you do in school?
105. If you took the job what would you accomplish in the first year?

106. What was wrong with your current or last position?
107. What kind of hours are you used to working or would like to work?
108. Do you have your reference list with you? (Remember don't give it out unless it is asked for).
109. Can you explain your salary history?
110. What questions didn't I ask that you expected?

111. Do you have any question for me?
112. What do you want to do with your life?
113. Do you have any actual work experience?
114. How would you describe your ideal job?
115. When did you decide on this career?

116. What goals do you have in your career?
117. How do you plan to achieve these goals?
118. Describe a situation in which you were successful.
119. What do you think it takes to be successful in this career?
120. If you had to live your life over again, what would you change?

121. Would your rather work with information or with people?
122. Are you a goal-oriented person?
123. What major problem have you had to deal with recently?
124. Why did you choose to attend your college?
125. What changes would you make at your college?

126. How has your education prepared you for your career?
127. What were your favorite classes? Why?
128. Do you enjoy doing independent research?
129. Who were your favorite professors? Why?
130. Why is your GPA not higher?

131. Do you have any plans for further education?
132. How much training do you think you'll need to become a productive employee?
133. What qualities do you feel a successful manager should have?
134. Why do you want to work in the _____ industry?
135. What do you know about our company?

136. Why are you interested in our company?
137. Do you have any location preferences?
138. How familiar are you with the community that we're located in?
139. Will you relocate? In the future?
140. Are you willing to travel? How much?


| 00:02 | Aj ti reci! (13) | Za print mašinu. | #


ponedjeljak, 26.01.2009.

Mamurluk.


| 17:02 | Aj ti reci! (9) | Za print mašinu. | #


subota, 24.01.2009.

Stubište i mi.


Znam da je John s prvog kata transvestit. Znam da voli crvenu boju, da mu je najdraža kombinacija Penelope frizura s cigareta bordo suknjom i crnom košuljom. Da je rijetko plavuša, da se voli decentno našminkati, i da je fizikalac jer su mu ispred stana CAT čizme s vječitim blatom.

Tu i tamo ga vidim kao ''muškarca'', tu i tamo ga vidim kao transvestita.

Danas sam ga vidjela u novoj kombinaciji. On me se prepao jer smo u isto vrijeme išli baciti smeće. Prepao me se gadno jer nije kroz špijunku provjerio jel zrak čist, a meni se taman u to vrijeme olabavila gumica na palma frizuri pa sam si dizala kosu s očiju. Izgledala sam reprezentativno u plavoj piđami, floppy šlapama, razmazane šminke i ljuta jer je gazdarica stavila mašinicu za mašinu za pranje rublja, koja mi za svaki euro da 35minuta pranja. Što dovodi do toga da svaku mašinu plaćam 4eura, a ovaj sam tjedan imala 5 mašina, jer me uhvatila manija čišćenja, i jer sam kupila svoju jubilarnu petu posteljinu, jer na posteljinu imam fetiše, i jer se osjećam jako jadno ako svaka dva mjeseca (ili manje) ne kupim nove plahte.

Ne znam tko se više iznenadio. John ili ja. Jer znam da nije baš socijalan i jer mu nije bilo drago što sam ga vidjela.

- I'm so sorry, kaže on pogledom prestravljene srne.
- What?, kažem ja.
- Sorry, I thought there was nobody outside.
- It's just me.
- Well, sorry then, kaže on pogledom prestravljene srne.
- For what?
- For looking like this., i pokaže rukom preko sebe pogledom prestravljene srne.
- Come on, o come on! It's not like I haven't seen you so far. We live in the same building.
- But I'm sorry. It's shock for people.
- Just relax.
- Thank you, thank you so much.
- It's really ok. Just relax.
- No, really thank you for not having a reaction.
- Good man yourself. :)
- :)

Ja sam bacila svoje smeće prva da mu ne bude neugodno, jer je meni sad bilo neugodno. Mora da mu život nije lak. Nisam nikad nekoga vidjela toliko prestrašenog. Mene, u piđami, s vaginom, i razmrljanom šminkom do zuba, vjerojatno i lošim zadahom, čokoladom u kutovima usana i palma frizurom. Ja bi se sebe prestrašila.


| 20:46 | Aj ti reci! (6) | Za print mašinu. | #


četvrtak, 22.01.2009.

Ne volim četr'tke.


I ne, nisam team work osoba. I da, previše sam u detaljima, i da mrzim kad mi se netko nameće kao šef a to mi nije jer smo u istom rangu, i da mrzim team work, i da ja volim, volim volim solo posao. Volim solo posao jer si onda misli mogu čuti i nemam opsesivno-kompulzivne osobe za vratom koje diktiraju tiraniju iz vlastitog čeifa. Trebam finiš današnjeg dana.

Padre Novinar me nazvao.

- Zadnjih dana nisam po oglasima gledao jel netko treba tvoju struku. Gade, jesi dobro?
- Jesam tata, dobro sam, samo se dam naživcirat.
- Ma ne daj se, sve ti to možeš. Nego, mama danas radi kiselo zelje, i dobio sam neke domaće kobasice. Stalno su nam ljudi u kući, tvoja mama organizira društvene večere i nova jela i kerefeke.
- Pa kad si ti stalno po domjencima, mami fali društva.
- Šta ćeš, novinarski posao. Pokočilo me u leđima pa mi baka dala neke tablete, sad idem spavat u devet. Ana, šta mi je to dala? (pita moju mamu).
- Vjerojatno su ketonali tata.
- Ketonali su, rekla mi je tvoja mama. Sestra ti je standard. Glumi strogoću. Mačaka mi nema, imaju dečke. Lunjaju noću, doma dolaze prebijene.
- Teško ti je kad te pet žena tetoši. :)
- Gade, budi dobra. Idem ja tražit oglase.
- Ne daj se smesti tata. :)
- Pij vode, znaš da ti šumi u ušima.


| 13:13 | Aj ti reci! (8) | Za print mašinu. | #


petak, 16.01.2009.

Imam prijateljicu školsku učiteljicu.


Strašno mi je dosadno danas. Odlučila sam vježbati, gledala sam emisiju gdje je neki frajer (američka emisija) u kojoj je taj frajer objašnjavao nama, publici ispred monitora, i publici u publici kako smršaviti na način da se skoncentriramo. Kao ako si gladan, onda se natjeraj na dekoncentraciju od gladi. Pa se natjeraj na to da te glad ne dokencentrira dok se pokušavaš skoncentirat na neke druge stvari, a te druge stvari su - lupkanje prstima po licu, okretanje očiju u krug udesno, krug ulijevo, lupaj se po prsnom košu, lupaj se po vanjskoj strani dlana, i ja sam tu prebacila na drugi program, jer mi je ovo sve bilo jako čudno, jako američki, i jako depresivno.

Bila sam danas s Jill na sendviću (cura koju sam upoznala kad smo radile u školi stranih jezika), ja htjela u Trinity studentsku menzu (jer kad sam tamo imam osjećaj kao da još uvijek studiram), a ona me odvela u neku knjižaru u kojoj je sendvić 9e. Nakon tri sata priče odlučila sam joj dati popis svojih najdražih knjiga i filmova, a ona me pitala jesam li ikad čitala Camusa. Jesam, pa mi je dala kolekciju svojih najdražih knjiga, i onda sam ju malo ispitivala šta planira nakon magisterija američke književnosti, na što je rekla da u rujnu upisuje doktorat, gdje će ČETIRI godine studirati poeziju Ted Hughes.a. E ja to zovem strašću.

Pošto sam za Teda onako letimično čula, isto onako kao što sam još od treće godine faksa pričala da bi trebala čitat Sylviu Plath, pa nikad nisam. Najdraža pjesma joj je: Apple tragedy. Kao prepuna je skrivenih značenja, i nije samo doslovna parodija na prvotni Raj. Ja poeziju ne razumijem, ali ju ona rastura. Uvijek ima neke briljantne male ideje i dosjetke, vrlo je onako svjesna sebe iako je navršila 23 godine, i onako super zanimljiva mi je pa volim s njom ispijat šalicu čaja.

Petak je, recesija je, za slijedeći tjedan imam za napravit dvije prezentacije, nikako mi se sad ne da ni gledat ni razmišljat o tome, gripa me prošla, ostala mi je ukočenost svega. Razmišljam dal pogledat Transamericu ili pogledat nešto drugo. Bio je ovo jako dosadan dan, čekam sutrašnji, rekla sam si da moram prošetat do mora. Živim 10 minuta od oceana, vrijeme na plaži provodim jednom u tri mjeseca. Kao nemam vremena, zapravo imam, lijena sam, kako je Irska duboko na sjeveru svijetla je bilo od 10 do 15. Mislim da je danas počela sezona kiša.

Našla sam super citat, Banksy ju je pokupio od Emo Philipsa, ja sam ga pokupila od ovog prvog napisanog.

''When I was a kid I used to pray every night for a new bicycle.
Then I realised God doesn’t work that way, so I stole
one and prayed for forgiveness.''


| 20:31 | Aj ti reci! (15) | Za print mašinu. | #


ponedjeljak, 12.01.2009.

Dobar početak radnog tjedna se zove...


Irska južina. Vani puše topli vjetar koji kao da je poslan s Mediterana, tim više što ovdje nitko nije navikao na topli vjetar, tim više na sunce, što dovodi do masivnih glavobolja, u mom stanu barem, u mojoj glavi barem, u kombinaciji s punim mjesecom kojeg gledam zadnje dvije noći dok pokušavam da me njegova svjetlost ne opeče, kad već ne mogu spavati ili se budim ili me leđa svrbe, ili pokušavam brojati štrafte na zidu zabavljajući se receptom koji sam vidjela na netu: hoću li prihvatiti batate kao nove krumpire?

Par ljudi mi dolazi za dva mjeseca, i zbog njih sam se odlučila pozabaviti duhom aka muškim duhom, koji u ovoj mojoj staroj irskoj viktorijanskoj zgradi vlasnice Engleskinje, šetucka s noći na noć. Moja sestra ima paranoje da ja brijem, ali nemoš baš brijati na toliko ugodno-neugodnih stvari mog DOBROG duha (u tome je velika razlika) koji sam sa sobom ima dana kad se više pojavi, nekad manje.

Otkako sam se vratila u Dublin, i moj dobri duh je miran, ali možda tome pridonosi i velik članak o anđelima koji sam pročitala u Božićnom izdanju The Economista, koji me dodirnuo iznutra izvana (članak mislim), pa sam negdje valjda sa sobom u torbi iz Hrvatske ponjela i onog mog kućnog osobnog anđela (ljepši je Nicholasa Cagea) kojeg mi je deda pokazivao kad sam bila mala, ajmo sad još sklopit ručice, ''Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili...'' Ako Jacques Prévert nije bio lud u svojim borbama s perjem, e pa bogme nisam ni ja. Ali ima lijeka, kažem ja, kad nešto prigrliš, onda se toga manje i bojiš. No, u redu Vix, točno na vrijeme kad dođeš, ja ću sve riješiti tako da budeš sigurna kad u sebe budeš tankala galone Sv. Patrik piva.

Posao moj dragi mi je počeo, moram naći još jedan, recesivna Irska nije zemlja koja trenutno pruža puno mogućnosti, tako da se moram pritajit s nekim stvarima, ali to je i normalno. Mlada sam, zdrava sam, sposobna sam, pod gripom sam, trenutno sam još uvijek u šlafruku, ali volim bolove u zglobovima, volim šumove u ušima, volim bolove u zubima, volim gripu. Gripa je valjda jedina bolest od koje ne postanem hipohondrična.

U nedjelju me Sean vodi u neki šmensipenski restoran, imamo godišnjice zaletavanja jedno u drugo. Ja sam odlučila biti posebno dobra curica i obuć se po zadnjem modnom kriku hotsexy fufice. Njemu sam kupila Armani Diamonds, nek se čovjek osjeća posebno u koži, pitao me on sa strepnjom želim li ja da mi on napokon kupi parfem. Ja parfeme ne koristim, meni dati parfem je totalni fulaš od poklona, s tim više što sam nekad samo nosila Charlie White od Revlona, a taj bijeli Charlie je valjda jedini parfem u tom cijelom vražjem asortimanu koji se više ne proizvodi.

Ako me ova gripa izmrcvari a velika je vjerojatnost da hoće, velika je vjerojatnost da će mi se i želudac priljepiti uz kičmu i da ću u nedjelju izgledat mršavo prepotentno i napuhano i tako samoj sebi bit bitna dok se budem prošetavala na svojih 187cm zajedno s petom. Velika je i vjerojatnost da ću se prejest, napit i opet radit opscenosti koje će po koji put završit sa Seanovim borbama da i on sam legne u krevet umjesto mene same koja se bacam po svim jastucima, zahtijevajući vlastitu bitnost dok mi zvijezde pokazuju put prema wcu, ili dok mi šum pčela i kukaca iza očiju ne da znak da sam ipak previše tankala u sebe.

32m od moje zgrade se nalazi Izraelska ambasada. Zadnjih dana sam mislila da sam Židovkinja, jer svaki put kad bi izašla na ulicu, ispred zgrade su me dočekali i pogledali masovni protesti i Palestinske face i marame. Ja sam si govorila, ovo je protest, preživjela si rat, ovo je protest u Irskoj, ovdje nema nemira, ljudi su ovdje pacifisti, ti nisi Židov, odi potpisat peticiju. Ma koliko srala ja sad ovdje, ti protesti su me jako ganuli, zapravo su jako dirljivi jer se događaju svaki dan zadnjih tjedan dana, i ima mi nešto predivno i okusno u tom osjećaju kad se ljudi bore za svoja prava, mada je Irska valjda superultraturbo korektna i fairplay zemlja u kojoj je stopa nasilja, agresije i bilo čega negativnog, jedva zamjetna, ako se uopće i primjeti.

Kako jedna stvar uvijek prati drugu, kako jedna ambasada nije slučajno pokraj druge, tako je i američka ambasada 54m dalje od izraelske, tako da sam u centru događanja nekih bitnih irskih događanja. S time što sam samom gripom, i koju svi imaju, ušla u epicentar priča koje trenutno kruže Irskom. Druge generalne stvari su naravno vrijeme, recesija, još malo recesije koja ovu prebogatu zemlju udara ali na sve strane (kad se odjednom nema novaca, recesija se čuje kroz kukanje), kako velike komp firme odlaze iz Irske te se sele u Poljsku koja je svoju ekonomiju vrlo uspješno digla tako da se bauštela vratila doma i sve svoje emigrantske novce uložila u matičnu ekonomiju. Jebeno kako se zapravo vrte novci. I tako masa Iraca ostaje bez posla, masa ih traži posao, meni treba još jedan, radit ću zvijezde i držat dah preko dvadeset sekundi da me netko zapazi, iako je ovaj koji radim bitan i vrijedan ali mi treba još jedan da bi živela kak bog zapoveda.

Planirala sam neka putovanja. Prije par mjeseci u Dublin su došli roditelji od Seanovog prijatelja iz Baskije, oni mene upoznali, ja ih kakti oduševila visinom i svojim meksičke serije španjolskim, i sad im se sin ženi kojeg ja upoznala još nijesam, ali čim roditeljima klikneš ... I tako oni, roditelji, nas dvoje nazvali i rekli da moramo doći u svibnju. Baskija je inaće prijestolnica kuhinje. U određenim gradovima ima više restorana po osobi nego igdje na svijetu, slove kao vrsni kuhari, ja slovim kao vrsna proždrljivica i odvratno ali istinito, prati me reputacija da ako me se namami negdje gdje ima hrane, veća je šansa da ću doći, nego ako hrane nema.

Mama mi ide u Francusku krajem svibnja, pa sam si mislila kako bi bilo super proslaviti svoj 26. rođendan s materom, ali ako ne budem imala novaca, neće biti ni Francuske s mamom. To su već velika planiranja. Današnja planiranja se svode da moram ići oprat zube jer sam bolesna a ponedjeljak je. Ponedjeljkom perem zube, ali se nedjeljom tuširam.

Možda bi trebala nešto i pojesti ali uzgajam anoreksiju, čula sam nešto o tome, čujem da je hit. Eventualno i kosu oprati, ali to su sad već kompromisi.

Čula sam da je Luka Nižetić u Dublinu, Luku Nižetića još nisam vidjela.


| 15:49 | Aj ti reci! (18) | Za print mašinu. | #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.


Komentari On/Off


''Sve ono što jesmo je rezultat onoga što smo mislili.''
Buddha

Svi tekstovi na minervariranje.blog.hr zaštićeni su Zakonom i zabranjeno je distribuiranje bez pristanka autorice. Minerva*Riranje © 2006-2012
eXTReMe Tracker